Prošlog ljeta Josip Vranković – oprostite mi na izlizanoj frazetini, ali moram – zahvalio se na suradnji Zoranu Planiniću, Kreši Lončaru i Marku Baniću. Odlučio se da je reprezentacija Hrvatske jača bez njih, što zbog ozljeda, što zbog koncepcije, što zbog... Koga briga,  ionako smo bili trinaesti.

Mislim da se oni njemu ovaj put moraju zahvaliti. Čudo je koliko jedno slobodno ljeto znači našim košarkašima, jedno ljeto bez: „Idemo po medalju!“, pa dva tjedna poslije: „Idemo proći to četvrtfinale više!“, pa dva tjedna poslije: „Idemo dati svoj maksimum!“, pa dva tjedna poslije: „Idemo proći skupinu!“, pa d.t.p.: „Idemo igrati košarku!“, p.d.t.p.: „Mislim da javnost previše traži“, ili „Danas svi igraju košarku“ ili „Veliki je uspjeh sami plasman na Europsko prvenstvo“ ili „Vi meni recite kad su se Argentinci, Brazilci i Ameri uopće kvalificirali na EuroBasket!“

Samo jedno ljeto dovoljno je za detoksikaciju. Da naši košarkaši koji nešto vrijede – a vrijede, brate – na europskom tržištu mogu napokon pokazati da su Igrači, a ne igrači.

Zoran Planinić i Krešo Lončar najbolji su igrači Himkija, koji je osvojio Eurokup, drugo po snazi europsko natjecanje, i tako izborio Euroligu za sezonu 2012./2013. Znam što se pitate: „Dobro, jesu li baš najbolji najbolji ili su najbolji tamo nekom mulcu-novinaru sa SPTV-a?“  Evo odgovora: Planinić je bio najkorisniji igrač finala Eurokupa. Lončar je bio drugi u poretku za MVP-a njihove regionalne lige (VTB), samo jedan jedini sićušni bod iza Andreja Kiriljenka, da, da, „THE“ Andreja Kiriljenka, AK-47, boga svih bogova, kralja svih kraljeva.

A treći s Vrankovićeve liste otpisanih lani, Marko Banić? Zadranin je odveo Bilbao u četvrtfinale Eurolige, u prvoj sezoni koju su Baski igrali među europskom elitom. I to kao kapetan, koji je u 15 od 20 euroligaških utakmica postigao dvoznamenkasti broj poena, zbog čega u Bilbau svakog tjedna na tribinama možete vidjeti hrvatsku zastavu, a gradsko vodstvo razmišlja o preimenovanju dvorane u Arena de Marcos Banich. (Osim što ne. Ali povjerovali ste.)

Ali znate, nije sve tako crno-bijelo pa da, recimo, Roko Ukić nazove Jasmina Repešu i kaže: „Treneru, nemojte mene u reprezentaciju ovog ljeta, i ja bih volio igrati najbolju sezonu karijere iduće godine.“

Pogledajte Amerikance. Na Svjetsko prvenstvo 2010. došli su oslabljeni, s nekim tamo Kevinom Durantom, Derrickom Roseom, Lamarom Odomom i Kevinom Loveom. Znate što je ljeto provedeno u reprezentativnom dresu njima značilo? Durant je bio najbolji strijelac NBA lige (najmlađi ikad). Rose MVP (najmlađi ikad). Odom najbolji šesti igrač (nije najmlađi ikad, ali kad sam već krenuo sa zagradama). Love igrač koji je najviše napredovao (za ovo ne znam, ali stric mu je pjevao u Beach Boysima).

Međutim, problem je što mi nismo Amerikanci. Njima je poziv u reprezentaciju čast, a što više pratim našu reprezentaciju i naše igrače, više mi se čini da za našu izabranu vrstu više apsolutno nikog nije briga. Pa kojeg đavla da se onda ja nerviram svakog  ljeta...