Sportska televizija je nagledaniji sportski kanal u Hrvatskoj. Tako kaže ugledna firma koja se bavi ispitivanjem televizijske gledanosti - AGB Nielsen. Zahvaljujući, dakako - vama, gledateljima. A danas smo kremuli s novom, malo modificiranom shemom, samo za vas i slušajući vaše prijedloge. Ojačat ćemo praćenje hrvatskoga sporta, na najjednostavnije načine, tako da se lakše prati. Planiramo i neke nove emisije, bolje praćenje školskoga sporta, ma…svega. Vidjeli ste i novu grafiku. Kad smo već najgledaniji, neka barem lijepo izgledamo….Nakon ljeta i mnogih sportskih događaja teško se odlučiti samo za jedan ili podsjetiti se baš svega. Možda je najlakše, kao i obično, pozabaviti se onim najsvježijim porcijama sporta. Tenisači su ostali u najjačoj skupini svjetskoga tenisa, košarkaši su promijenili trenera, braća Sinković su otputovali na svjetsko prvenstvo, Rijeka je razvalila Hajduk na Poljudu. To je svježe što se tiče hrvatskoga sporta. Slovenci su uzeli europsko košarkaško zlato - rekao bih da je to i nama najzanimljivija sportska vijest izvan granica Lijepe naše, ali ne predaleko. Ali, hajde iskreno, Slovenija je prvak Europe u košarci? Da, znam, polovica vas je to “odavno znala”, jer mi u Hrvatskoj većinom smo sve odavno znali one sekunde čim neki događaj završi. Dobro, postoje i neki koji unaprijed razvale neku tvrdnju, uglavnom negativnu o nekom hrvatskom sportašu, o savezu ili naprimjer o ozračju u reprezentaciji. Ima jedan bivši izbornik reprezentacije koji je jedva čekao da prije europske košarkaške smotre istovari sve svoje frustracije u novinarski diktafon. Jednostavno je smatrao da može tako malo liječiti svoje frustracije, tko zna kakve. Zbog svojih je izjava zaratio s predsjednikom saveza, s ljudima koji i dalje vode hrvatsku košarku, a sad vjerojatno likuje jer se pad hrvatske košarke doista i dogodio. Čak je i Petrović otišao s mjesta izbornika. Kakva sreća za tog partibrejkera. Kao kad je, kažu tračevi iz izvora bliskih vladi, s mjesta pomoćnika ministra napokon osigurao da njegova kućica blizu Opatije dobije propisne papire. A možda i veća, ali svakako nepotrebna.
Kao da u hrvatskom sportu uopće više nema ferpleja, kao da nema zajedništva, kao da svi zajedno ne želimo da nam svi sportaši budu što upješniji. Pa zar je takav problem željeti svima najbolje? No, dok sam još uz ferplej, sjetio sam se da ove godine Hrvatski ferplej odbor slavi 10 godina od osnutka. Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski zbor sportskih novinara su ga osnovali kako bi poboljšali baš taj segment sporta, po uzoru na Svjetski ferplej odbor, s očitom željom da pozitivno djeluje na normalan sportski odgoj svih, posebno mladih. No, ima još nešto. Gledam te Slovence, gledam reprezentativce Srbije u finalu u Istanbulu. Svi dišu zajedno, i oni koji igraju i oni koji su na klupi, vjerojatno i oni koji su zbog bilo čega morali otpasti. I publika s njima. I s jedne i s druge strane. To zajedništvo je itekako potrebno da bi se ostvarili dobri sportski rezultati u momčadskim sportovima. Nužno je. Neću biti najpametniji niti prvi koji će to reći, ali da takvog osjećaja ima i kod naših nogometaša, siguran sam da bi već odavno imali sigurne karte za svjetsku smotru u Rusiji iduće godine. Ovako nas održavaju u stanju neizvjesnosti, bez obzira što se, baš onako hrvatski, neki izjašnjavaju da oni “nikada ne gledaju nogomet”…mo’š mislit. Ipak, da nastavim onu misao s početka - na programu SPTV-a pratimo i te pripreme i nastojanja mnogih nogometnih reprezentacija da se plasiraju za Rusiju, kroz emisiju “Misija Rusija”. No, kako ostajemo što više na hrvatskom tlu i pratimo hrvatski sport, malo smo preuredili onu čuvenu Warholovu rečenicu, pa smo svakom sportašu u Hrvatskoj ponudili “Mojih 5 minuta” umjesto Warholovih 15, no jasno da možemo mi i nekoliko puta po 5 minuta pričati o sportu, sportašima, događajima, natjecanjima. Pa ćemo skupiti i 15, a ako treba i Mojih 30 minuta. A s hrvatskim ligama ćemo se isto baviti, malo češće i u više točnih termina. Pratit ćemo 27 liga, što baš nije najlakši zadatak na svijetu, no smatramo da trebamo, jer inače neke od njih neće nikad biti nigdje ni spomenute. Neke nam se emisije i dalje bave oktanima, sad po novom i četvrtkom i petkom, a svjetske sportske magazine smo, na vaš prijedlog, također stavili u termine u kojima ih možete bolje i češće vidjeti. Uskoro, pa neću još sad o tome detaljizirati, ćemo razviti i neke druge emisije i prijenose u želji da svakako povećamo broj hrvatskih sportova i sportskih grana koje smo do sad pratili. Brojku već sigurno znate - radi se o 116 hrvatskih sportova i sportskih grana na ekranu SPTV-a u 7 godina emitiranja. Dobro, neke smo pratili samo 3 minute, ali neke i u satima i satima prijenosa. Ponekad zahvaljujući i nacionalnim sportskim savezima, koji su na vrijeme i s razumijevanjem shvatili da samo zajednički možemo unaprijediti svaki sport u Hrvatskoj. Jer, nisu sportovi samo nogomet, košarka i rukomet, kako bi slučajni putnik-namjernik možda mogao shvatiti brzinskim uvidom u hrvatske medije. I zato budite s nama, održite nas kao najgledaniji sportski kanal u Hrvatskoj, uživajte u sportu i pomognite mu. Hvala.
JURA OZMEC

Sportaši su u većini slučajeva dobričine. Iznad svega vjeruju svojim trenerima. Inače ne bi bilo uspješnih rezultata. Problema među njima i prema van ima svakakvih, ali ponekad problem nastaje kad cijeli klub, od vrha do zadnjeg igrača, uključujući i navijače ne zna neka pravila. Pa su tako rukometašice Lokomotive izgubile naslov prvakinja Hrvatske. Naime, ako niste znali - Lokosice su pobjedile Podravku sa sedam golova razlike u uzvratnoj utakmici finala, ali je pravilnik rekao da im je - u konkretnom slučaju - trebalo osam razlike. One su bile uvjerene da je sedam dovoljno. Čak su čuvale loptu u zadnjim sekundama....Neću, naravno, sad objašnjavati tko, kome i zašto, odnosno sve elemente pravilnika, ali tako je. Podsjeltilo me to i na jedan davnašnji vaterpolski meč kad su neki funkcioneri pred kraj susreta reprezentacije već počeli slaviti neodlučen rezultat, jer su krivo izračunali da im zapravo treba - pobjeda. Nije im bilo čudno da istodobno s njima slave i protivnici…. Nije tajna, i sportskim televizijskim komentatorima se dogodi da ne provjere pravila, pa nakon neodlučenog rezultata nekog finala najave produžetke, iako pravila nalažu penale ili čak novu utakmicu. Nedavno je kolega zatvorio i odjavio nogometnu utakmicu nekog turnira pri neodlučenom rezultatu nakon 90 minuta igre, a još su se pucali jedanaesterci….nikad ih niste vidjeli. Pravila i jesu zato da ih se čita. Jedan moj prijatelj kaže da bi bilo zgodno i primjenjivati ih, pridržavati ih se. No, u ovoj Hrvatskoj ionako svatko ima svoja pravila i svoje tumačenje pravila. Pa što ako se stanoviti povik koji navijači urlaju na utakmicama smatra teškim prekršajem? Primitivac misli da nije, dakle vikat će ga. Pa što ako je zabranjeno paliti baklje na sportskim terenima? Baš njih briga, cijeli grad su popalili bakljama jer su postali prvaci države, nitko im ništa ne može. Čak i njihov trener se fotografirao s upaljenom bakljom, pa što? Živjela Hrvatska i hrvatsko pravosuđe. Čudimo se klincima, osuđujemo ih kad pale i bacaju baklje, a ne kažnjavamo “face” s bakljama u rukama? I jednima i drugima bi, valjda, zakon morao biti isti. Ili u običnom životu, prenaporni biciklisti na gradskim ulicama? Voze se preko pješačkih prelaza iako ne smiju, nego moraju hodati i gurati bicikl; uzurpiraju pješačke staze, ponašaju se kao da je svijet stvoren zbog njih. Nije. Pravila postoje, ali nitko ih ne čita i ne primjenjuje. Kao i zakone, to je isto. Pravila postoje i oko uređenja stadiona ili dvorana, kad neki klub želi igrati neku ligu, pa mora dobiti dozvolu, koja uključuje i uvjete organizacije službenih utakmica. Onda dođu stručnjaci, te sukladno pravilima sve lijepo izmjere, popišu i - daju ili ne daju licencu. Ali, ne lezi vraže, oni koji nisu prošli odmah se vade na to da nisu pročitali, da tako nije bilo prije 2 stoljeća, da su oni na udaru jer je njihov predsjednik iz krive političke opcije i tako dalje, i tako dalje. Pravila se, naročito u sportu, moraju poštovati. Kako bi to bilo kad bi suci sudili kako im se svidi? Kad bi igračice ili igrači mijenjali klubove svakog mjeseca, kad im dođe? Što bi se dogodilo kad ne bi postojali strogo razrađeni sustavi uzimanja dopinga i još stotine drugih stvari, koje sport čine lijepim, a malo o njima znamo, jer se s njima rijetko susrećemo. Kao što se u Lokomotivi, a siguran sam ni itko u rukometu do sada, nije susreo. No, to ne znači da nije upisano i objašnjeno. Ako je krivo može se promijeniti, ali dok piše mora se poštovati. Dakako, u sportu postoje i neka nepisana pravila, ali i neke stvari koje se mogu shvaćati pravilima, ali i ne moraju, Prvenstveno tu mislim na pomlađivanje određenih ekipa, pa i reprezentacija. Pojedini treneri imaju logiku da uvijek igraju s najboljima, pojedini da u svaku ekipu ili reprezentaciju iz sezone u sezonu uvode po jednog ili dvojicu novih. Neki pak odjednom promijene više od pola ekipe ili reprezentacije. Na kraju uvijek samo rezultat govori o tome je li to trebalo raditi, je li se pogodio trenutak kad se pomlađuje. No, ponekad jednostavna situacija da ostanete bez pola reprezentacije zbog ozljeda ili zasićenosti uvjetuje prisilno pomlađivanje. To se dogodilo prošloga tjedna, zapravo prošloga mjeseca hrvatskoj ženskoj odbojci. No, unatoč svemu, pa i neigranju nekih starijih igračica koje su u Osijeku bile, ukupni je dojam dobar. Sve u svemu, pravila su, pa i u sportu, različita. Kao što su i sportovi različiti, kao što su i ljudi različiti. Pa i u televiziji. Nepisano pravilo kazuje kako ljeti ne treba ići s tematski zahtjevnijim emisijama ili ovakvim komentarima. Baš zato ćete Pejurativno u iduća 2 mjeseca čitati samo po potrebi. Do jeseni....

Jura Ozmec

Na početku bilježim dvije srebrne europske medalje ovog vikenda. Damir Martin u samcu u češkim Račicama, a Jugovi vaterpolisti su u Budimpešti pobjedili Olympiacos i Pro Recco, izgubili u finalu od Szolnoka. Mađari su bili bolji, trener Vjeko Kobešćak im je u minutama nakon utakmice među prvima čestitao. Iskreno. Kao što je iskreno locirao da je došlo vrijeme da u devetom finalu, nakon 8 pobjeda u 2 sezone Jug kapitulira. Nisu mogli, Mađari su bili bolji. Upravo tako je to Vjeko i rekao. To su veliki treneri. No, nisu baš svi treneri takvi. Ali, to sasvim sigurno znate i sami. Problemi s trenerima su, izgleda, hrvatska realnost. Pokušaj analize zašto je tome tako neće me svrstati u inovatore u sportu, ali niti zapravo u svemu tome ima tajni. Kako god okrenuli, ispada da je novac glavni, ako ne i jedini prekidač zbog kojeg čak i solidni treneri padaju na testu ljudskosti i znanja. Ponekad, ali u puno manje slučajeva riječ je i o egu. Egu zbog kojega su neki treneri čak spremni uništiti svoje pulene ne bi li zaštitili svoj ego. No, takvih je manje. Na sreću. Prošli je tjedan tako trener nogometaša Splita zaključio kako su svi, osim njega, krivi za ispadanje kluba iz prve lige. Usputno je još izvrijeđao i službenog spikera na stadionu. Pa smo saznali i da im plaće nisu stigle 7 mjeseci. Dakle - novac. Sandra Paović se nakon odličnih rezultata paraolimpijaca odlučila razračunati s trenericom Mirelom Šikoronjom. Ako je suditi prema podacima koje imam, opet je izgleda novac u osnovi sukoba. Naime, Sandru trenira, osobno, jedna trenerica, a Mireli se pišu uspjesi i, dakako, nagrade. Kako god bilo, ne smatram da je svečarski povratak u Hrvatsku s nekoliko europskih paraolimpijskih medalja trenutak za ovakve obračune. Posebno ne ako je točno ovo s novcima. Vjerojatno iz tog istog razloga su u nama graničnoj zemlji ukinuli nagrađivanje trenera na osnovu rezultata sportaša. Pretpostavljam da su se susretali sa sličnim pričama i situacijama, koje su vodile u skandale. Osobno baš i nisam za takvo rješenje, jer je više nego jasno da su baš treneri, dobri treneri, ti koji stvaraju sportaše kroz generacije. Osim onih nekih koji super uspjehe imaju samo sa svojom djecom, no sad to nije tema. Inače, na SPTV-u možete kroz program, gotovo svakodnevno vidjeti kratke epizode serijala nazvanog “Najbolji svjetski treneri” u kojemu doista najbolji treneri hrvatskih sportaša govore o svojim metodama, tajnama, propitkivanjima, dilemama, akcijama i procjenama, te putu od početka suradnje do olimpijskih i svjetskih medalja. Dakle, kvalitetnih trenera u Hrvatskoj, uklučujući sve sportove, ima. Dokazali su se i dokazuju se. Mnogi su poznati i priznati, dobre novce zarađuju i izvan granica Lijepe naše. Na tim im radnim mjestima baš i ne pada na pamet okrivljavati službenog spikera za poraz ili na svečarskim press konferencijama sipati žuč. Zna se što je red, a ima nešto i u kućnom odgoju…Pa se čovjek zapita tko su oni, gdje su se školovali, kako uče, što rade, kako se razvijaju, što čitaju. No, prvenstveno, gdje se školuju? Naime, po hrvatskom zakonu rad sa sportašima može biti samo u rukama onih koji su završili određene škole, ili pojedine trenerske tečajeve. To uključuje i visoke i više škole, prvenstveno Kineziološki fakultet, ali čak i privatne tečajeve, dok je dosta dilema bilo oko diploma koje izdaje Hrvatska olimpijska akademija.
U svakom slučaju trenera imamo, izgleda dovoljno. No, pomalo je iritatntno da određeni broj njih čim izađe iz klupa za učenje žele sebe prikazati i - što je bitnije - prodati barem kao svjetske prvake. Pa svojim postupcima i metodama ugrožavaju sportaše. Nestručnost i loše procjene dovode vrlo često do pregaranja onih najmlađih, koje neuki treneri tretiraju kao odrasle osobe i pretjeraju, zgade im sport. Nekažnjeno. A ne postaje se baš Ratko Rudić ili Nikola Bralić ili Pero Kuterovac preko noći. Najopasniji su oni koji svoje uspjehe žele postići uz zabranjena sredstva. Ono što se svakako mora dodati u zakon ili sustav jest da i treneri odgovaraju za pronađeni doping kod sportaša. A ne da jedna hrvatska sportašica padne baš nedavno na doping testu, a njezin trener hladno nastavi raditi s drugom, koja, gle vraga, baš odjednom naglo napreduje….
Zbog svega toga, pa zar ne bi napokon trebalo povući neke granice, zadati neke okvire, u konačnici osmisliti neke kazne za nesavjesne trenere? Stvoriti neku vrst trenerske hijerarhije, da se zna tko može i smije - i kako! - raditi s najmlađima, a tko sa seniorima. Da se znaju i kazne za one koji tjeraju ili poskrivečki truju svoje sportaše dopingom. Znam, postoji otkaz, postoji loš glas, ali u Hrvatskoj???? Pa ljudi ovdje ni važnije stvari ne pamte dulje od 3 mjeseca, a kamoli neku grešku nekoga trenera ili aferu nekoga sportaša. Zato nam treba i u toj grani sporta sustav, pa možda i taj sustav ili barem neka njegova naznaka osvane u novom Zakonu o sportu.
JURA OZMEC