Jeste li primjetili kako sport, sportski događaj, utječu na ljude različito? Jedni, na primjer, u zagrebačkom kvartu Rudeš slave, a cijeli Split se trese nakon utakmice Hajduka i Rudeša. Ili mnogi drugi, stotine takvih sudbina svakoga vikenda…pa skoro svakoga dana. Sport je zapravo život u malom. Sažetak dobrog i lošeg, koncentrat životnih istina. U možda 4 minute džudo natjecanja, ili sat i pol, dva ili više, pa sve do mjeseci na recimo Volvo oceanskoj jedriličarskoj utrci sportaš može osjetiti više emocija ili proći kroz više kriza nego u godinu dana života bez sporta. Ili sreće, tuge, napetosti, taktike, organizacije, svega što nam u životu treba. Zato se dobro baviti sportom, dobro ga je osjetiti u vlastitim žilama, na vlastitim pogreškama, u osobnim slavljima. Sport gradi ličnost, definitivno. Da, ponekad nažalost izgradi i loše likove, također. Nema ih puno, ali nađe se i kukolj u žitu. Ili žito u kukolju, po nekima. Veslači su se prošlog vikenda vratili u povijest. Nekada se veslalo zagrebačkim dijelom Save, jer druge vode za trening i natjecanje nije bilo. Od 1987., kad je izgrađen Jarun, veslanje je otišlo od popularnog Hendriksovog, željezničkog, “zelenog” mosta. Ali - vraća se. Barem jednom godišnje, počevši prije 3 godine. Čak su i olimpijci, ne samo zagrebački nego i zadarski, zaveslali uzvodno Savom. Najbrži osmerac je bio onaj u kojem su veslala braća Sinković, no poruka koju su veslači poslali je puno važnija od rezultata: svojom su regatom poručili koliko je važno zajedništvo, međusobno razumijevanje, uvažavanje, prijateljstvo, druženje, ali i napor, složnost, snaga. Taj duh, to jedinstvo nešto je što se u čamcu uči, a kad se nauči, ne zaboravlja se ni u kasnijem životu. Ne može u osmercu veslati svaki veslač sam za sebe, a jasno je da je čamac brz i jak onoliko koliko je izdržljiv njegov najslabiji član. I zato veslači kao da u svakoj utrci vade iz zaborava onu pradavnu “svi za jednoga, jedan za sve”. Samo neka im ideja i regata potraje, da nas podsjećaju, pa makar jednom godišnje, koliko je sloga i zajedništvo bitno u životu. S druge strane gledamo  najbolje svjetske jedriličare koji baš ovih dana kreću na put oko Zemlje u jednoj od najpoznatijih svjetskih utrka, Volvo. Mjesecima će biti na pučinama, uz vjetrove, oluje, valove i hladnoću, a lijepe, tople i sunčane dane neće imati vremena slaviti, jer će se utrkivati za velike, stvarno velike novce. Ali i za prestiž. U organizaciji Volvo utrke rade tisuće ljudi, a ona stoji milijune dolara. Koja razlika od gotovo kućne organizacije već spomenute savske utrke osmeraca veslačkog kluba Mladost, čija je cijena otprilike jednaka cijeni jednog jedinog koluta jedriličarskog užeta. Da, velike sportske priredbe trebaju i velike novce. Jasno, male priredbe trebaju male novce, ali mi u Hrvatskoj smo naučili bijeli svijet da i uz malo manje novaca, ali uz veliki trud doista znamo složiti sportsku priredbu. Godišnje se u Hrvatskoj dogodi više od 200 međunarodnih sportskih događaja. Ponekad je to samo jedna utakmica, ponekad jednodnevni događaj, a znamo mi složiti i višednevne sportske događaje. Uostalom, u siječnju je Lijepa naša domaćin Europskog rukometnog prvenstva, ako ste zaboravili. Imamo nos za dobru organizaciju, a zbog jedinstvenog gostoprimstva jednostavno nam vole davati priredbe i dolaziti iz različitih sportova, od ronjenja do, eto, rukometa. Nemamo, niti će Hrvatska ikada imati mogućnost organizacije najvećih priredbi, poput olimpijskih igara, ali za sada nam niti ne trebaju. Možemo odraditi pripremna natjecanja za Igre. Evo, skroz u medijskoj tajnovitosti su malobrojni na Gripama u Splitu preko vikenda gledali mlade europske stolnotenisačice i stolnotenisače koji su osiguravali put na Olimpijske igre mladih iduće godine. Radi se o budućnosti europskog stolnog tenisa, a Hrvatska će u njihovim mislima cijeloga života ostati važan dio karijere, bez obzira plasirali se ili ne. Ima u Hrvatskoj još, znate i sami, puno natjecanja o kojima čujete, čitate, a nadam se i sudjelujete. Međunarodnih ili jednostavno kvalitetnih, samo jednom ili svake godine. Zagrebačkim se ulicama trčao i sve masovniji i popularniji “Cener”, uz sve jaču konkurenciju i sve bolje rezultate. To i jest cilj priredbi koje se širom Kroacije održavaju. Da se uz međunarodno sudjelovanje potakne razvoj određenoga sporta u sredini, pa onda i šire, u cijeloj državi. Jednostavno zvuči, no nije baš jednostavno to i napraviti. Sve počinje od lokalnih zajednica i dobre volje, pa entuzijazma, organizacije, pa možda jednom preraste u nešto više. Unatoč nekim razmišljanjima da bi novce koji se potroše na organizaciju sportskih, posebno međunarodnih događaja trebalo zapravo ulagati izravno uz sport, ne bih se sasvim složio. Već sam i napisao zašto. Ne bude li motivacije, izravnog sudjelovanja u svjetskim sportskim tokovima, sportaši, a najviše najmlađi, ne dobijaju potreban poticaj i motivaciju. Natjecanja, utakmice, turniri, to je ono što sport čini sportom, a samim time i važnim dijelom života; sportskog, ali svakako i onog poslijesportskog. I hoće, bit će pogrešnih procjena, gledat ćemo još godinama neka natjecanja koja ničime nisu zaslužila biti u Hrvatskoj, no zbog onih koja jesu, izdržat ćemo.

JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner