Sad smo već naučili da Međunarodni olimpijski odbor nije izbacio Rusiju s Olimpijskih igara u Pjongčangu, nego je suspendirao Ruski olimpijski odbor.

To je ogromna razlika. Za vas koji vjerujete paušalnim natpisima koji se i dalje čitaju po portalima i novinama Lijepe naše, znajte da će na Igre u Koreju moći svi ruski sportaši koji nisu ulovljeni dopingirani. Dakle, recimo cijela hokejaška momčad, što je Rusima itekako važno. Jedino što Rusi neće moći je gledati svoju zastavu i, ako osvoje zlato, neće slušati svoju himnu, već olimpijsku. Mala cijena uspjeha, jer će u analima ostati upisano da je medalju osvojio naprimjer Pjotr Petrovič, “olimpijski sportaš Rusije”. Po prvi put u povijesti će i takozvane “nezavisne” sportaše imenovati imenom njihove zemlje, Rusije. Iskreno me zanima dizajn opreme koju će ti sportaši nositi.

Vladimir Putin je, prema očekivanju, reagirao čvrsto i jako; ljutio se, ali nije prijetio, pustio je i svoje sportske dužnosnike da se izredaju s uvredama na račun cijeloga svijeta. No, odbacio je čak i samu pomisao na to da Rusi neće nastupiti na Igrama u Koreji. Dakle, čini se da je cijela priča i napravljena u dogovoru s Putinom. Za Majčicu Rusiju će još ta 3 mjeseca suspenzije oimpijskog odbora brzo proći. Dobro, moraju platiti 15 milijuna dolara troškova sudskog procesa i istraživanja, što je za Putina tek kikiriki. Nekolicina sportskih dužnosnika Rusije će morati izaći iz međunarodnih sportskih struktura, ali izdržat će Rusija i bez toga. Brzo će ih zamijeniti neki drugi Rusi. Jednostavno će morati, jer Rusa u svjetskim sportskim organizacijama ima jako puno na utjecajnim mjestima. Svojedobno su takve smjene na dvorovima, pa i na ruskom dvoru, rješavali dekapitiranjem ili otrovom, a sad sam siguran da nekima i u Rusiji, možda i Putinu, jako odgovara da su primjerice Mutko ili Černjišenjko maknuti, jer se tako otvara prostor za nove ljude, željne pozicija. Rusija će nakon Pjongčanga, ako ne zgriješe u Koreji, zapravo biti oprana od svega što se događalo u vezi s državno potpomognutim dopingiranjem vlastitih sportaša u Sočiju. Jasno, ubuduće će na svakom, ali baš svakom natjecanju ruski sportaši biti pod pojačanim tretmanom, no neka. Doping ima svoje posljedice, svi ih trebaju biti svjesni.

Kad smo kod posljedica, izgleda da je nacrt novog hrvatskog Zakona o sportu skoro dovršen. Pojavila se, naime, opet ideja o uvođenju takozvanog “mađarskog modela” sporta i u Hrvatskoj. Kakve to veze ima sa zakonom? Velike. Pojedini zagovornici ideje da se u Hrvatskoj treba financirati samo 8 sportova po tom famoznom “mađarskom modelu”, naravno, ne spavaju. Novi zakon, koji se uporno stvara daleko od očiju javnosti, daje im dobru podlogu za to. Prema nekim glasinama, novi zakon teži k totalnom rasparčavanju hrvatskoga sporta iz skuta HOO-a prema marginama. Pa bi tako HOO od vrhovnog tijela koje brine o sportu postao tek jedan manji krak, s minimalnim ovlastima. Lokalni bi se sport izdvojio u posebnu nišu, neolimpijski sportovi dobili bi svoju organizaciju, nacionalno vijeće za sport potpuno bi izgubilo smisao, a kategorizacija bi se odvijala samo u glavama nekolicine. Vjerojatno njih 8, iz svakog viševrijednog hrvatskog sporta po jednog. Divide et impera. Podijeli pa vladaj. Tako sad to sve izgleda. Kao razbijanje kompaktnosti hrvatskog sporta, 85 saveza. I zato je prikladno opet lansirati priču o “mađarskom modelu” sporta, u kojem premijer Orban sam određuje koji će sportovi biti bogatije financirani iz državne kase. Onaj tko gura “model” u Hrvatskoj, doduše, čak ga nije dobro ni prepisao. Radi se o 16, a ne 11 sportova i radi se o 6 posebno financiranih elitnih sportova, nešto slično onome što je Milan Bandić stvarao u Zagrebu s klubovima od posebne važnosti za Grad Zagreb.

Gospodin Orban je, primjerice, šireći nogomet Mađarskom, čak i u selu gdje se rodio, Felcsutu, gotovo u dvorištu svoje rodne kuće dao izgraditi velebni stadion na kojem je 3000 sjedalica, a selo ukupno  ima 1800 stanovnika. Istodobno je širom Mađarske gradio i izgradio nove nogometne stadione. Nogomet je, naime, na vrhu tih privilegiranih sportova. Godinama se u nogomet u Mađarskoj ulažu ogromni novci. A sad pitanje - gdje je točno mađarski nogomet? Uz sva ta ulaganja, svu tu infrastrukturu, sve te silne forinte državnoga novca? Gdje je mađarski nogomet? Ili mađarska atletika? Dakle, nešto jako smrdi u tom “mađarskom modelu”, ali dobro dođe, recimo našim nogometašima, pa i vaterpolistima, da ga se drže ko pijani plota i svako malo ga kroz svoje poslušnike izbacuju u javnost. Naime, ajmo ogoliti priču do kraja. Neka nije 8, neka je kao u Mađarskoj i 16 sportova u Hrvatskoj u toj privilegiranoj skupini. Ako ekipa koja ideju gura želi da ideja prođe, među tih 16 mora, htjeli ili ne htjeli, ući i skijanje, jasno vam je zašto, a čini mi se ne i veslanje, ne streljaštvo, ne tekvondo, sve redom osvajači olimpijskih medalja. Pa kako? Jedino ako kriterije stvara 8 ili 11 ili 16 privilegiranih, svejedno, kao što se, izgleda, stvara i novi zakon. A ostatak od ukupno 85 hrvatskih sportskih saveza, što je s njima, pita li itko njih? Točnije - vas?

JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner