Prošla su slavlja, pozabavili smo se i s proglašenjima najboljih u prošloj godini, analizirali uspjehe i neuspjehe.

Sad se okrećemo novim radnim i sportskim pobjedama. Ipak, jedna me stvar malo podsjetila na to koliko smo ponekad površni, ili samo stvari uopćavamo do razine da više ne shvaćamo koliko ih uopćavamo. Radi se o čuvenoj rečenici kako sportu nedostaje novaca. Obično to kažemo u nekoj svečanoj prigodi ili u zaključku nekog komentara, a ne znam koliko je to zapravo točno? Treba li se uklopiti u taj trend prizivanja sve više i više novaca, ili bismo svi morali malo podvući crtu i bolje gospodariti i s ovime što imamo? S jedne strane, naime, stalno se traži još, a s druge strane se osnovne potrebe stanovnika, posebice onih najmlađih svjesno i štetno zaobilaze marginaliziranjem značaja nastave tjelesnog odgoja u školama. Ako djeca u školama nemaju mogućnost svakodnevnog bavljenja sportom, logično je da u sportskim klubovima vrište upomoć kako bi im se omogućilo da u istim tim školama, u istim tim dvoranama dobiju termine za treninge za koje, jasno, moraju platiti. A moraju platiti i dodatne trenere. Samim time, logično, ispada da sportu nedostaje novaca. Potpuno ludilo, na štetu školaraca, rekreativnog sporta, na štetu vrhunskog sporta, a u konačnici na štetu zdravlja hrvatskih građana. U situaciji smo kad bi taj trend mogao dovesti do gašenja sportskih klubova, a time i posljednje šanse da hrvatski vrhunski sportaši imaju podlogu, imaju bazu na kojoj je Lijepa naša izgradila tako snažan sportski imidž u svijetu. Možda i važnije - da Hrvatskom zavladaju srčani udari, problemi s disanjem, mišične distrofije i deseci drugih bolesti nekretanja.

No, ne bih godinu počeo baš samo u mračnim tonovima.

I kao sportski novinar i kao zaljubljenik u sport, a u konačnici i kao stanovnik Hrvatske jednostavno moram biti svjestan toga da nam je rukomet jak. Snaga nekog sporta ne mjeri se samo kroz medalje, nego i kroz utjecaj u europskim i svjetskim organizacijama. Hrvatski rukomet i na jednom i na drugom planu je jednostavno - jak. Svako malo, barem se tako čini, Hrvatska organizira neku kontinentalnu ili svjetsku smotru. Prvenstvo o kojem sad svi pričaju tek je počelo. Donositi neke zaključke ili predviđati krajnje rezultate je nezahvalno, pa čak bi bilo i pogrešno. Zato treba samo konstatirati da je hrvatska reprezentacija tamo gdje i treba biti, na putu za drugi krug natjecanja. O ozljedama, taktikama, golovima ili pogreškama, o rezultatu, mogućnostima…drugi tjedan. Danas mi se puno zanimljivijom, a uostalom i sportski jakom temom čini nagli preokret u korejskim odnosima i silna želja Sjeverne Koreje da sudjeluje na Igrama u Pjongčangu. Nakon prijetnje lansiranja raketa na Seul, pa i na Sjedinjene države i nakon pribojavanja mnogih sportaša širom svijeta da Igara možda i neće biti, sjevernokorejski su čelnici doslovce preko noći okrenuli priču i odjednom zaželjeli sudjelovati na olimpijskim igrama u Pjongčangu. Zajednički nastup, zajednički mimohod, zajednički dolazak u Lausanneu na razgovor s čelnikom olimpijskog pokreta Thomasom Bachom, to je sjajna vijest.
Ako je to put prema globalnom svjetskom miru, navijam da olimpijske igre budu svake godine. Čak ću prestati prigovarati Bachu što uporno forsira neke sportove koji po tradicijskim vrijednostima zaostaju za onima koji gube olimpijski status. Naime, čini mi se da se mladim generacijama prebrzo i prenaglo prilagođava program olimpijskih igara. Čak brže zimski, nego ljetni program. Ekstremni sportovi kratkog ali intenzivnog trajanja izguruju neke druge. No, ako je to put prema očuvanju uopće sporta kao takvog, moram se pomiriti. Uostalom, povijest najbolje pokazuje koliko je samo i jedino zanimanje za određene sportove i njihov rast na određenim kontinentima pridonio činjenici da neki jesu ili više nisu olimpijski. Naprimjer baš rukomet, koji nam je tako važan ovih dana, svjetska je organizacija koja broji gotovo 200 članica širom svijeta, a osnovani su tek nakon drugog svjetskog rata. Dobro, iako se prvi spomen rukometa na olimpijskim igrama bilježi 1936., u Berlinu, tad se radilo o velikom rukometu, na otvorenom. Pokazni je sport rukomet bio u Helsinkiju 1952., a igrala je Švedska protiv Danske. Prva službena olimpijska odličja u rukometu kakvog ga danas gledamo dijeljena su tek 1972. u Minhenu. Ako ste zaboravili - Jugoslavija je bila zlatna s hrvatskim igračima Đorđem Lavrnićem, Zdenkom Zorkom, Albinom Vidovićem, Dobrivojem Selecom, Miroslavom Pribanićem, Zdravkom Miljkom i Hrvojem Horvatom. Dakle, prije 46 godina, ili u olimpijskoj povijesti prije “samo” 46 godina! A neposredno nakon Olimpijskih igara u Riju 2016. je brazilski “Globo”, najčitanije tamošnje novine iznio podatak da je u postocima prodanih ulaznica rukometni turnir bio drugi, odmah iza nogometa, a ispred odbojke na pijesku i košarke. Pazite, u Brazilu! Čini mi se dovoljno za ovakvu analizu. Dakako, mogli bismo sad uspoređivati veličine dvorana ili termine igranja, ali statistika je pokatkad zanimljiva, a povijest nas iznova iznenađuje.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner