Hrvatski i svjetski teniski velikan Nikola Pilić, izbornik hrvatske reprezentacije koja je 2005. u Bratislavi prvi put osvojila Davis Cup, umro je u Rijeci u dobi od 86 godina. Rođen 27. kolovoza 1939. u Splitu i započeo je svoj teniski put na legendarnim zemljanim terenima na Firulama.

U dugotrajnoj i vrlo uspješnoj igračkoj karijeri osvojio je šest pojedinačnih naslova i još 11 u konkurenciji parova, među kojima se ističe pobjeda na US Openu 1970., kad je s francuskim partnerom Pierreom Barthesom u finalu svladao legendarne Australce Roya Emersona i Roda Lavera.

Bio je finalist Roland Garrosa u pojedinačnoj konkurenciji 1973., kad ga je u meču za trofej nadigrao tada jedan od najboljih tenisača svijeta, Rumunj Ilie Nastase. Igrao je i u finalu Wimbledona u paru s Borom Jovanovićem (1962.), u kojem su bolji od njih bili Južnoafrikanac Bob Hewitt i Australac Fred Stolle.

Po završetku igračke karijere imao je još uspješniju trenersku karijeru, u kojoj je vodio mnoge vrhunske svjetske tenisače poput Novaka Đokovića, Gorana Ivaniševića, Michaela Sticha, Borisa Beckera i drugih te postao jedini čovjek u povijesti koji je s tri reprezentacije, Njemačkom, Hrvatskom i Srbijom, osvajao naslove pobjednika u Davis Cupu.

S Njemačkom je čak triput bio pobjednik (1988., 1989. i 1993.). Hrvatska je pod njegovim izborničkim vodstvom stigla od trećeg razreda Davis Cupa u 2000. do najvećeg trijumfa pet godina poslije, kad su Ivan Ljubičić i Mario Ančić, redom pobjeđivali reprezentaciju SAD-a u Los Angelesu, s Andreom Agassijem, Andyjem Roddickom i braćom Bryan u sastavu, reprezentacije Rumunjske i Rusije na splitskim Gripama, u četvrtfinalu i polufinalu, te Slovačku u velikom finalu odigranom u Bratislavi, kad su se spomenutom dvojcu u reprezentaciji pridružili Goran Ivanišević i Ivo Karlović.

Nakon osvojenog naslova s Hrvatskom Pilić je napustio izborničko mjesto, a ponovno se uključio u Davis Cup na poziv Novaka Đokovića, kad je postao savjetnik u reprezentaciji Srbije, koja je 2010. u Beogradu svladala Francusku u finalu.

Posebna poglavlje u njegovoj karijeri je prepoznavanje talenta u mnogim igračima s kojima je radio u raznim fazama njihovog teniskog razvoja. Tako je u Novaku Đokoviću već u ranoj dobi prepoznao potencijal za vrhunska ostvarenja, koji je ponajbolji tenisač svih vremena i ostvario, nakon što mu je Pilić dao temelje u svojoj akademiji u predgrađu Muenchena.

Na istom je mjestu i Goran Ivanišević proveo mnoge sate trenirajući sa "šjor Nikom". Iako tada nije imao ulogu trenera, Pilić je uz Ivaniševića bio i 2001. u 15 povijesnih dana turnira u Wimbledonu, prateći ga savjetima i podrškom iz lože na putu do najvećeg naslova u karijeri.

Utisnuo je neizbirisiv trag u karijeru wimledonskog pobjednika iz 1991. Nijemca Michaela Sticha, koji je došao do drugog mjesta na ATP ljestvici, bio finalist Roland Garrosa i US Opena, a osvojio je i završni ATP Masters 1993.

Pilić je posebno bio ponosan na svoju ulogu u osvajanju zlatne olimpijske medalje 1992. u Barceloni, kad je uspio združiti Michaela Sticha i Borisa Beckera, koji izvan terena nisu bili u posebno dobrim odnosima.

Osim po svim spomenutim rezultatima, povijest će zauvijek pamtiti Nikolu Pilića kao jednog od začetnika današnjeg profesionalnog teniskog sustava. Naime, Pilićeva suspenzija, koju mu je izrekao Jugoslavenski teniski savez jer je otkazao nastup u Davis Cupu i zbog koje nije mogao nastupiti na Wimbledonu 1973., rezultirala je masovnim bojkotom najvećeg teniskog turnira u kojem je sudjelovao čak 81 igrač. Upravo je taj događaj bio početak stvaranja Udruge teniskih profesionalaca (ATP) koja je prerasla u jednu od najmoćnijih sportskih organizacija.

Osim toga, Pilić je bio jedan od osmorice igrača koji su činili skupinu prozvanu "Handsome Eight" (Lijepa osmorica), a u kojoj su još bili Dennis Ralston, John Newcombe, Tony Roche, Cliff Drysdale, Earl Buchholz, Roger Taylor i Pierre Barthes, s kojom je u Sjedinjenim Državama pokrenut World Championship Tennis. Organizacija je osnovana 1967., a od 1968. do 1989. pod njenom su ingerencijom odigravani profesionalni teniski turniri, koji su doprinijeli globalizaciji i popularizaciji teniskog sporta. Upravo iz te serije turnira je proizašao današnji ATP Tour, koji je 1990. zamijenio WCT.

Nikola Pilić je tijekom života primio brojne nagrade i priznanja. Triput je bio proglašavan sportašem godine u izboru Sportskih novosti, 1962. u paru s Borom Jovanovićem, a 1964. i 1967. samostalno. Hrvatski teniski savez mu je 2019. dodijelio nagradu za životno djelo, a 2023. je primio i najveće državno sportsko priznanje, nagradu Franjo Bučar, za životno djelo.

Posljednjih 14 godina je posvetio je radu u Teniskom klubu Opatija, gdje je nesebično dijelio svoje ogromno znanje i iskustvo, kako na terenu, tako i izvan njega.


(Hina)