Cijena? Prava sitnica

Ne mogu vjerovati! Nakon što sam pomislio da nitko nikad neće ni malim prstom maknuti na temu kojoj su posvećivana brojna moja pisanja, govorenja u eteru, a i šire, dogodilo se! Ministarstvo obrazovanja RH je objavilo da od iduće školske godine povećavaju broj nastavnih sati tjelesnoga odgoja u nižim razredima osnovnih škola u Hrvatskoj. Uz to, nastavu tjelesnog neće više morati odrađivati nastavnice i nastavnici razredne nastave, kojima je to generalno bila užasna tlaka, nego sve prelazi u ruke diplomiranih kineziologa. Pametno je da se projekt pokreće eksperimentalno, pa će se vidjeti gdje stvari škripe ili ih treba primijeniti i šire. Radi se o tome da neke škole nemaju dvorana, neke nemaju dovoljno djece, u nekima postoji otpor razrednih nastavnika da će im se smanjiti plaća, u drugima promišljaju kako uopće stvoriti satnicu dodatnim nastavnicima, ali još uvijek mi je to teško povjerovati, da je projekt osmišljen i preciziran!? Jasno, milijarde problema koje će tim novim preustrojem nastati tek treba očekivati, no eppur si muove!

Brinem, doduše, malo o tim kineziolozima, u prijevodu profesorima tjelesne kulture. Novi Zakon o sportu, kojeg rado čituckam kad imam vremena, napravio je i jedan, čini mi se, propust. Naime, ako ste na Kineziološkom fakultetu ili kroz dodatno obrazovanje uz posao završili smjer za trenera recimo odbojke, a ukaže se radno mjesto u rukometnom klubu – nemate šanse. Iako su osnove, osim taktičkih zamisli i vrlo specifičnih treninga zapravo iste, jer svi moraju biti snažni, imati kondicije itd… Da se i u sklopu projekta sport u niže razrede osnovnih škola ne dogodi da unatoč nekom određenom broju nezaposlenih kineziologa na burzi, oni svejedno neće moći raditi u školama, jer su na faksu završili recimo rekreaciju ili smjer veslanje?

Hajd'mo razmišljati pozitivno, da će se ljudi u ministarstvu zbrojiti na vrijeme i popraviti očite nelogičnosti vezane uz tu problematiku i olabaviti uvjete koje trenutačno u zakonu možete iščitati. Ukoliko se to ne bi dogodilo, prijeti čak i gašenje većine hrvatskih sportova jer ne samo da neće biti novih trenera, zakonski će im biti zabranjeno, nego će i postojećima biti zabranjen rad. Naime, na KIF-u postoji čini mi se 17 ili 18 smjerova za usmjerenja kineziologa. To je, dakle, riječ o trenerima koji mogu raditi u 17 ili 18 sportova (iako je i rekreacija unutra), a u Hrvatskoj je trenutačno po nomenklaturi oko 90 sportova. Dakle? Što s ostalima? Ili, kao što već u nekom od prošlih blogova napisah, možda baš to i jest konačni cilj? Ukidanje sporta? Nadam se da nije.

Baš zato, Sportska je televizija nakon odluke o praćenju domaćih liga uspjela spojiti predstavnike ekipnih sportskih saveza na zajednički sastanak oko još većeg unapređenja praćenja hrvatskih liga u odbojci, rukometu, vaterpolu i košarci. Prijedlozi nekih od njih, na primjer Joke Vrankovića iz HKS-a su vrlo jednostavni, čitljivi i jeftini, pa bi se stvarno mogao dogoditi preokret u sveobuhvatnoj politici prema ekipnom, loptačkom sportu, ne samo HOO-a ili ne samo pojedinaca u raznim ministarstvima, nego cijele države (čitaj: Vlade RH). Sve bi to bilo transparentno kroz osmišljen zajednički nastup sportova koji imaju najviše problema u skupljanju financija, a do prošle godine i nikakvu minutažu u televizijskim prijenosima. Oni su važni klubovima i savezima da bi predstavili svoje sponzore i u konačnici, pokazali se u punom svijetlu onim klincima s vrha ove priče, budućim članovima svojih klubova i na kraju reprezentacija koje su sve manje na OI.

Cijena toga svega je doista prava sitnica.

JURA OZMEC