Svjetla Pariza, dakako, neće se ugasiti gašenjem olimpijskoga plamena, ali će Pariz ostati upamćen kao grad u koji se olimpijski duh vratio na velika vrata.
Svjetla Pariza, dakako, neće se ugasiti gašenjem olimpijskoga plamena, ali će Pariz ostati upamćen kao grad u koji se olimpijski duh vratio na velika vrata. Uostalom ovo su treće Igre u Parizu, no pauza od 100 godina nije utjecala na francuski specifičan način pripreme i provedbe olimpijskih igara. Posebno svečanosti otvaranja i zatvaranja. Nakon Tokija, pritisnutog bremenom Covida, čak odgođenog za cijelu godinu, publika se vratila na tribine. I to kako! U najboljem mogućem svijetlu!
Svaka dvorana, bazen, stadioni, sva borilišta u Parizu, a i ona izvan francuske prijestolnice bili su popunjeni, gotovo do posljednjeg mjesta, a za neka se sportska događanja nije moglo naći ulaznice mjesecima unazad. Preprodavači su trljali ruke, jer je mušterija bilo, pa čak i za cijene vrtoglavo više od 1000 eura. Za finale košarkaškog muškog turnira, jedan je Amerikanac, navodno, platio 3 i pol tisuće eura. Pjesma, smijeh, veselje, slavlje, to je bio znak prepoznavanja na svakoj tribini, bez obzira odigravao li se događaj u 9 ujutro ili 9 navečer, je li u pitanju kvalifikacijska runda ili finale nekog od momčadskih sportova.
Ulice, zakrčene navijačima ili običnim ljubiteljima sporta, dijelom i turistima, bile su dodatno ispunjene i policijom i vojskom. Iznimno vidljivi, pod naoružanjem dugim cijevima, uz sirene automobila ili motora u prolasku doslovce svakih 5 minuta, zapravo su odradili svoj cilj. Sigurnost. U današnjem svijetu, kad je čak 92 zemlje u nekom obliku rata, kad teroristi prijete i pjevačkim zvijezdama, a kamoli ne najvećem sportskom događaju na svijetu, olimpijski je duh i Igre trebalo sačuvati netaknutim. Bez incidenta. Francuzi su u tome uspjeli. Po koju cijenu, to valjda znaju samo oni.
Tijekom Igara je i AIPS, Međunarodna udruga sportskih novinara, proslavila 100 godina postojanja. Nastali uoči Igara u Parizu 1924., u Parizu su odradili proslavu stotog rođendana. Veliki sporaši iz povijesti pridružili su se slavlju, poklonili posebne darove sportskim novinarima koji su sudjelovali na 10 i više olimpijskih igara. A bilo ih je i s 29 olimpijskih igara… Svaka čast.
Transport je funkcionirao, kažu tako novinari, kažu sportaši, dakle riječ je o službenom transportu, a kažu i oni koji su koristili metro, željeznicu, autobuse i tramvaj. Dakako, kad je središte Pariza bilo doslovce zatvoreno za bilo kakav promet, pa čak i za hodanje uz Seinu, zbog kompliciranih protokola svečanog otvaranja, ali i sportova koji su se događali oko Eiffelovog tornja, pa i maratona, onda su se neke gužve prelijevale u druge dijelove grada, no za odvijanje olimpijskih igara to je bilo nevažno. Doduše, bilježimo i jednu odgodu finala na veslanju, jer je veslač, kasniji osvajač medalje, zapeo u prometnoj gužvi. Neuobičajeno, ali se dogodilo. Bilo je još takvih stvari, no zabilježene su ili kratko ili usputno, više kao zanimacija uz prekrasne sportske vijesti. Za sve zemlje koje su u Parizu nastupale. Neke su zemlje prvi put u povijesti osvojile olimpijsku medalju, neke su samo dogradile svoj niz osvajanja medalja. Neke su zemlje podbacile, neke su prebacile. Prve Igre koje su donijele 50% žena i 50% muškaraca u natjecanju, mogu se time i pohvaliti. Hrvatske su medalje osvojile 4 dame, dakle više od pola, nemojmo to smetnuti s uma.
Bilo je i treniranja strogoće, naravno. Međunarodni olimpijski odbor strogo zabranjuje bilo kakvo pokazivanje i izražavanje vjerskih, političkih i sličnih poruka tijekom nastupa, pa je jedna natjecateljica doslovce u roku nekoliko sati ispraćena iz Sela i Pariza jer se drznula tako nešto pokazati.
Više nego ikada, barem tijekom odvijanja Igara, mnogi su napadali Međunarodni olimpijski odbor, predsjednika Thomasa Bacha, neke njihove odluke, poneke uvjete na borilištima, kvalitetu vode u Seini. Napadali su suce, okretali leđa bazenu i zastavama, pisali proteste sportskim federacijama. Krenuli su napadi i na ideju da se Thomasu Bachu produži mandat na čelu Međunarodnog olimpijskog odbora, ili barem da se drugačije protumači pa čak i sasvim promijeni stavka u Olimpijskoj povelji koja kazuje da svaki predsjednik može odraditi samo 2 mandata i - šlus! Maksimalno 12 godina. On sam je dva dana prije kraja Igara objavio da mu to ne pada na pamet. Napada ili barem prigovora je bilo i oko možda malo preduge, kišom okupane, ali upečatljive svečanosti otvaranja stacioniranoj na rijeci Seini. Francuzi kao sekularna država pokušali su svoju kulturnu i socijalnu bogatu povijest uklopiti u nove umjetničke trendove 21. stoljeća, pa je onima koji traže pogreške baš u svemu, dakako, takva prenapučenost simbolikom i pokazivanjem moćne povijesti ponegdje zasmetala. Kao i dužina događaja…
Društvene su mreže eksplodirale. Društvene su mreže dominirale. Društvene su mreže po prvi put u povijesti olimpijskoga pokreta postale mjesto gdje ste mogli doznati ili vidjeti sve. Američke Igre, za 4 godine, bit će značajno osjetljive na to što se smije, a što ne objaviti, jer već sad se vidjelo da interes onih koji društvene mreže koriste nadmašuje logiku uobičajenog izvještavanja s Igara.
No, najviše se pričalo o X i Y kromosomima u ženskom boksu. Međunarodni je olimpijski odbor dopustio boksačicama s muškim kromosomima nastup i čvrsto je stajao iza te odluke sve do kraja Igara. Hoće li se štogod u budućnosti mijenjati, teško je reći. Medicina napreduje, sport baš zato po jednima trpi, po drugima je sve u redu. Vi prosudite sami. Slično je i s dopingom, jer ta bitka traje već desetljećima, a trajat će dok god ima sporta. I dok god ima onih koji doping žele iskorisriti ne bi li bili brži, bolji, jači od suparnika, ma kakva cijena tome bila. I kad smo već kod medicine, pojavilo se nekoliko slučajeva korone, a što je najgore - baš u sportskom selu. Noah Lyles, američki atletski sprinter odustao je od lova na čak 4 medalje pritisnut saznanjem da je pod kovidom. Takvih je, sigurno, bilo i više. Na primjer hrvatski džudaš Zlatko Kumrić. Vrhunski sport, a posebno nastup na olimpijskim igrama i korona jednostavno ne idu zajedno. No, zabolježimo i ovo - korona se u Parizu, na Igrama, od svjetskog bauka i prestanka svih aktivnosti širom globusa prije samo 4 godine, pretvorila u jednostavno stanje stvari, poput gripe. U samo 4 godine….
Još kad se iz sportskog sela probije informacija da hrana nije bila baš najbolja, da se dugo čeka, da je nema, da nema mesa, ona početna sika o dobroj organizaciji malo se umanji, zapitate se je li baš sve bilo tako dobro organizirano? Na primjer, televizijski ljudi, takozvani broadkasteri imali su svoje sjedište iznimno daleko od središta grada, bliže aerodromu nego Eiffelovom tornju. I još su, što je neshvatljivo, usred Igara, na pola sata ostali bez struje. Svi. Očito je, dakle, da će svatko doživjeti Igre u Parizu na svoj, dobar ili loš način i da će svatko tumačiti pozitivne i negativne elemente, no pomnije analize ćemo čitati ili slušati idućih tjedana.
Ispalo je i te kako dobro da je Hrvatski olimpijski odbor u Parizu s turističkom zajednicom organizirao Hrvatsku kuću. Prvenstveno zbog sportaša koji su počesto svraćali tamo, ne samo dati pokoju izjavu novinarima, nego i - dobro se najesti. Olimpijske igre u Europi, na manje od dva sata letom, organizacijski su za HOO jednostavnije, budući da sportaši mogu do Pariza doći dva, eventualno 3 dana prije nastupa i iz Pariza krenuti kući odmah nakon završetka nastupa. Jasno, takvo je mjesto onda zanimljivo i poslovnim partnerima, turističkim djelatnicima, pojedinim ministrima, na čelu s premijerom, zadnjega dana i predsjedniku države. Hrvatska je kuća tijekom Igara bila doslovce Hrvatska u malom. Kapacitetom je bila manja od na primjer talijanske, brazilske, turske ili slovačke kuće u koju su mogli svratiti mnogu turisti i navijači, ali nije takvom bila zamišljena, pa ostavimo konstataciju da je svoje u punom sjaju odradila.
I za kraj, šećer - hrvatski sportaši. Kakvi su to junaci! Svi, od osvajača zlata do onih koji su puno prije podjela medalja zaustavljeni. Bilo je u Parizu 73 sportašice i sportaša, osvojeno je 7 medalja. Zlata: Barbara Matić u džudu, braća Valent i Martin Sinković u veslanju dvojca bez kormilara. Srebra idu vaterpolistima i Donni Vekić u tenisu, a bronce oko vrata ponosno nose strijelac Miran Maričić, atletičarka Sandra Elasević i Lena Stojković u tekvondou. Riječ “ponosno” može se i treba se pisati i čitati i uz sve ostale natjecatelje koji su iz malene Hrvatske došli u Pariz i dali najjače od sebe, pa i onima koji su u pokaznim sportovima napravili prvi koračić da i njihovi sportovi možda jednom zasjednu u olimpijsku obitelj - rukomet na pijesku i tajlandski boks.
Da, sve je to hrvatski sport pokazao na Olimpijskim igra u Parizu 2024. godine. Sportska televizija je u posebnoj emisiji pobrojila baš sve nastupe baš svakoga tko se u Parizu natjecao, jer smatramo da je danas, kad je sport toliko razvijen u cijelom svijetu, bitno dati priznanje svima koji su na olimpijske igre došli. Nisu došli slučajno, nisu došli preko veze, nego su na Igre došli svojim radom, svojim rezultatima, kroz komplicirane i naporne kvalifikacije ili kvalifikacijske sustave. Dakle, došli su Pariz predstavljati Hrvatsku, sebe, svoj sport, u najboljem mogućem svijetlu.
I ne, ne mogu svi biti pobjednici, ne mogu svi biti zlatni, srebrni ili brončani. Ne mogu zato jer je odnos snaga u svijetu sporta iznimno čudan, zanimljiv i neizvjesan. Ali da svi mogu dati svoje najbolje, što smatramo da jesu, to je činjenica. I zato im svima čestitamo.
JURA OZMEC