Potpetice

27/09/21

Potpetice

SAŽETAK

Od svih zvukova na nekom sportskom događaju, najmanje bih očekivao da će mi zvuk ženskih potpetica u potpuno praznoj zagrebačkoj Areni...

Od svih zvukova na nekom sportskom događaju, najmanje bih očekivao da će mi zvuk ženskih potpetica u potpuno praznoj zagrebačkoj Areni potvrditi da nešto nije u redu. Naime, to je bio jedini zvuk u jednom od širokih hodnika te prekrasne građevine za vrijeme džudaške velike priredbe, Grand Prixa Zagreb. Nakon olimpijskih igara u Tokiju bez gledatelja, nakon EP u odbojci u Zadru bez gledatelja, nakon karataške europske smotre, također bez gledatelja u Poreču, nakon utakmica i sportskih događaja manjih razina na kojima sam posljednjih godinu dana bio, sve bez gledatelja, počeo sam se, izgleda, privikavati da gledatelja na sportskim događajima definitivno  - nema?!

To, dakako, nije baš sasvim sretno niti dobro stanje. Ne samo za mene. Sport je u svojoj osnovi dio ljudske potrebe i za druženjem, tako da izostanak publike ne samo da nije dobar za sam sport, nego niti za budućnost tog istog sporta, ali ni za svakoga od nas koji volimo i pratimo sport, pa ni šire. Dakako, kod takvoga stanja logično se nameće zaključak da ako nema publike, onda profitira televizija. Ipak se sve vidi. Osim, jasno, u Hrvatskoj. U Lijepoj našoj su televizijska prava za najpopularnije, mahom loptačke sportove, prodana izvan granica zemlje, pa u sportskim događajima mogu uživati samo oni koji plate dodatni pristup posebnim, naplatnim kanalima. A i to je, dakako, u Hrvatskoj privilegija samo nekih, onih koji imaju novaca, ali i onih koji uopće imaju mogućnost gledati takve kanale, dakle tek nešto većem broju od polovice Hrvata. Sve u svemu ono lupkanje potpetica po Areni sad se već pretvara u metaforu stanja koje postaje ozbiljan problem. Dok nam se viđeniji političari neki dan promovirajući europski “Be active” tjedan zalažu u pohvalama svakoga stanja koje vodi kretanju, u ostatku godine očito zaboravljaju da se isto takvo stanje može, a rekao bih i mora, inicirati kroz nekoliko jednostavnih rješenja.

Za početak, hajdmo napokon uvesti 4 i više sati tjelesnoga odgoja tjedno u osnovne, a kasnije i u srednje škole. Klinci danas, oni najmanji, bojim se da uopće ne znaju što bi radili s loptom kad im ju netko dobaci. Doista. S mobitelom je već druga situacija, tu će vam gotovo svaki klinac od 3 ili 4 godine pokazati i neke cake koje ni sami niste znali da na svom mobitelu imate. Dobro je to, dakako, za razvoj IT industrije, valjda, ali je loše za državu i građane u cjelini. Nekretanje i nepoznavanje osnova sporta ili najosnovnije rekreacije vode problemima, od medicinskih, preko socioloških, do mentalnih. A isti ti klinci koji zbunjeno gledaju loptu, ne znajući što će s njom, zapravo i ne mogu nigdje vidjeti što bi s tom loptom uopće mogli napraviti. Na televizijskim nenaplatnim i otvorenim kanalima, vidljivima u cijeloj Hrvatskoj, sporta, a ponajmanje hrvatskoga, gotovo pa i nema. Razlog sam djelomično naveo spominjući vlasnike TV prava izvan granica Hrvatske. U takvoj situaciji hrvatski sportski savezi, poput npr. džudaškog, karate, odbojkaškog, kajakaškog i sličnih koriste sve što mogu ne bi li gurnuli svoj sport upravo na kanale koji su vidljivi svima. No, oni žele i mogu. Neki drugi vjerojatno žele, ali ne mogu ili jednostavno ne znaju. A možda neki doista i ne žele. Može li im država ikako pomoći?

Dakako da može. Spajanjem interesa koji postoji na nacionalnim televizijama može se napraviti bolji pristup praćenju određenih sportova kroz pomoć države u financiranju TV produkcije takvih sportskih događaja koji bi trebali biti vidljivi šire i više od postojećeg stanja. Sad se nameće jednostavno pitanje samo po sebi - pa što to nije uloga i dužnost HOO-a? HOO doista radi ogroman posao u očuvanju i razvoju hrvatskoga sporta od onih najtemeljnijih početaka do nastupa na olimpijskim igrama, a radi to u podosta skučenim financijskim okvirima koje nadgleda i s kojima upravlja Vlada. U tim financijama nema predviđene TV produkcije, koja baš i nije najjeftinija stvar. Nametanje istom tom HOO-u da se bavi i promocijom sporta kroz medije i dovelo je do toga da je prije 10 godina nastala Sportska televizija, no bez ozbiljnije uloge države u promociji sporta i dalje klinci neće znati što da rade s loptom, niti će sportske događaje gledati na kanalima vidljivima u cijeloj Hrvatskoj.

Dakako, dodatni je problem i u broju tih klinaca kojih je u Hrvatskoj sve manje. Demografija je ta koja kazuje da i sport u našoj zemlji odumire. Drugim riječima, sve je manja i manja baza djece i novorođenih u koju sport, ili sportovi, mogu zagrabiti ne bi li se iz te mase razvili neki novi junaci hrvatskih sportskih priča. Tokijske Igre pokazale su da u Hrvatskoj još imamo uspješnih pojedinaca, ali da nam momčadski sport, upravo onaj kojega klinci niti ne mogu vidjeti ako im roditelji nisu imućniji, jer je na naplatnim kanalima, ulazi u ozbiljnu krizu. Klubovi sve teže opstaju, rezultati na toj razini sve su manje uspješni u međunarodnim okvirima, a povremeni izleti i dobri rezultati zapravo su najbolja potvrda one narodne da iznimke potvrđuju pravilo.

I zato se nadam da one potpetice s početka neće ostati zadnji zvuk s kojim ćemo u mirovinu ispratiti kompletan hrvatski sport.

Moglo bi vas zanimati...