Prvo skoči

02/05/23

Prvo skoči

SAŽETAK

Tek kad se nađete u dvorani krcatoj navijačima, uz buku dostojnu rock koncerta, počnete shvaćati da sport doista može činiti čuda.

Tek kad se nađete u dvorani krcatoj navijačima, uz buku dostojnu rock koncerta, počnete shvaćati da sport doista može činiti čuda. Grad Osijek, njegovi građani, se okupio u maloj dvorani Gradskoga vrta želeći proslaviti osvajanje prvoga mjesta odbojkaša Murse. Nakon dvije uvjerljive pobjede protiv zagrebačke Mladosti, Osječani su se ponadali da će i u trećem dvoboju biti bolji i osvojiti prvi put naslov prvaka Hrvatske. Došao je gradonačelnik, važni ljudi iz osječke privrede,
predstavnici sportskih institucija…znate već kako to ide. Poraz 3:0 naravno da ih je šokirao, ali lijepo je još davno, davno netko iz naroda rekao “prvo skoči, onda reci hop”.

U normalnoj komunikaciji, kad pričamo o tim situacijama, obično koristimo frazu “izgorjeli su”. Previše su se opustili, vjerojatno vjerovali da su nepobjedivi. Zaboravili su da se i Mladostaše trebalo nešto pitati. No, vraćam se na prvobitnu misao. Naime, iako su Osječani istoga dana kad se igrala utakmica
popodnevne sate provodili širom svojega lijepoga grada, šetajući uz Dravu, vozeći bicikle, slušajući koncert na otvorenom u Tvrđi, ili jednostavno upijajući sunčeve zrake sjedeći na nekoj od terasa pijući omiljena pića, rekao bih da je tek ulazak u Gradski vrt donio onima koji su tamo bili dodatnu dozu emocije, strasti i u konačnici ljubavi prema svojem gradu. Navijanje sat i pol, čak i u trenucima kad je bilo više nego očito da Mladost dobija utakmicu, pokazuje želju za trofejem,
jasno, ali i ogromnu povezanost ljudi koji dugo nisu osjećali takvu emociju, pobjednički duh, želju za zajedništvom, jedinstvom. Zato sport čini čuda.

Zato je, recimo, mnogima čudno zašto na primjer nogometaši Hajduka imaju takvu publiku, glasnu i brojnu, bez obzira na rezultate, koji su usput rečeno, zapravo vrlo dobri. Osječani nemaju već dugi niz godina priliku veseliti se nekom sportskom momčadskom uspjehu, tako da je snaga odbojkaša Murse probudila neke zaspale instikte. Postoje gimnastičari, povremeno i poneki veslač, gradi se velebni stadion ali ekipa nije ni blizu prvom mjestu, pa je logično da su odbojkaši pokupili vrhnje sportskoga zanimanja svojih sugrađana. Dakako, igranje na tri pobjede u ovoj završnoj seriji još uvijek otvorenim drži imekonačnoga pobjednika, pa iščekujemo kako će to završiti.

Pomalo osjećam radost što smo i mi na Sportskoj televiziji ipak podigli letvicu interesa za sve sportske događaje u pet ekipnih sportova koje cijelu sezonu pratimo. Ljudi, a dosta ih je bilo i u dvorani o kojoj sam pisao, gledaju prijenose, navijaju, žele znati iz prve ruke što se događa. Posebno u ovoj završnoj fazi svih natjecanja.
U situaciji kad se ovo, svakako pozitivno, događa sa sportom u Hrvatskoj, nemojmo zaboraviti da od nove godine imamo novi Zakon o sportu, kojega pomno studiraju mnogi sportski administratori, pokušavajući proniknuti u mnoge detalje koji su podosta nejasni. Koliko god, naime, u prvim dojmovima prevladavalo mišljenje da je zakon donio mnoge svježe stvari, s vremenom postaje jasnije da će trebati jako puno truda i podosta podzakonskih papira kako bi nam sport zamišljen u zakonu profunkcionirao i na sportskim terenima. Doduše, kakav god zakon mi osmislili, administrativno pripremili i funkcionalno oblikovali, sporta neće biti ako se sportom ne počnu baviti djeca, ako nećemo imati bazu iz koje bi trebali nastati novi sportski junaci.

Jasno, zato nam i dalje trebaju ozračja kao u Osijeku neki dan na odbojci, da nitko ne zaboravi koje se emocije oko sporta vrte i kako uopće sport izgleda, ne uvijek u svojoj ljepoti, nego i u svojim lošim izdanjima. Sport je, kako god okrenuli i s koje ga god strane promatrali - čudo.

JURA OZMEC