Sport nam umire

30/05/22

Sport nam umire

SAŽETAK

Da mi je netko rekao da će finalni dvoboj nogometne Lige prvaka kasniti pola sata, uz činjenicu da je organiziran u Parizu, na prekrasnom Stade de Franceu,

Da mi je netko rekao da će finalni dvoboj nogometne Lige prvaka kasniti pola sata, uz činjenicu da je organiziran u Parizu, na prekrasnom Stade de Franceu, vjerojatno bih ga svrstao među luđake. A ipak, kasnio je. Unatoč novcima, unatoč tradiciji?
Danas sportom ili oko sporta šeću čudni ljudi, „menadžeri“ koji većinom imaju veliki ego i novčana potraživanja, no nemaju nikakvo znanje o sportu, o sportašima, a najvažnije niti o događaju koji organiziraju, ili o klubu, nacionalnom timu i slično. Uz to imaju vrlo često i jako malo godina, dakle nemaju ni iskustva. Što nas to tjera da takvim likovima uopće dajemo najljepšu stvar na svijetu, sport, da se igraju i uništavaju standarde postavljene tijekom dugog niza godina? Ne znam, a i nije me briga što se dogodilo u Parizu i zašto je sve kasnilo, ali me sve beskonačno podsjeća baš na scenarij s glavnom ulogom takvog „menadžera“, izgubljenog u prostoru i vremenu, koji se u najvažnijem trenutku sasvim pogubio. Dakako, on neće biti kriv, nego neki djelatnik iz sigurnosti, netko tko je zadužen za struju ili možda šefica kuhinje. Nema veze, tatica će ili neki sponzor „menadžeru“ naći drugi, još bolje plaćeni posao. 
Nisam fer, vjerojatno, s ovakvim uopćenim pristupom organizaciji sporta, prema puno većem broju djelatnika i djelatnica u sportu, posebno u Hrvatskoj, a koji marljivo grade sebe i sport u kojem rade. I imaju pogrešaka, imaju promašaja, ali se trude izbjeći to sve u svim projektima, utakmicama ili samo nekoj prezentaciji. Na njih se ovo ne odnosi. No, o sportu moramo pričati! Otvoreno i često. Sport je u Hrvatskoj postao tema koja zahtjeva ozbiljan pristup. Odmah!
Kako ovaj tekst moram napisati dva dana prije početka velike konferencije o stanju, perspektivama i strategiji razvoja hrvatskog sporta do 2030. godine, mogu stvari i zaključke pokušati uobličiti samo pogledom na imena sudionika i teme koje su najavljene. Kako od kraja prošlog stoljeća konstantno pokušavam pisati i pričati o sportu u Hrvatskoj, o projekcijama, problemima, o izazovima, strategijama i malom utjecaju struke ili znanosti na sport, teme koje konferencija nudi će mi biti baš zanimljive, poslušat ću ih sve kako bih produbio svoje misli o tim stvarima. Naime, baš sukobljavanje odnosa i razmišljanja o temama koje sam spomenuo može najbolje unaprijediti sustav i djelovanje u sportu. No, hoće li biti tako? Već dugi niz godina svaka slična akcija i konferencija završava, najčešće, sa sladunjavim zaključcima i jadikovkama kako nema novaca i kako smo, eto, jadni prepušteni dobroj volji pojedinaca u politici, u gospodarstvu ili u medijima. I opet se ništa ne dogodi. Dobro, politika je zadnjih godina digla financijsku bazu, izgrađeno je dosta sportskih objekata, a Hrvatska na velikim natjecanjima bilježi sjajne rezultate. No, ne i u sportovima koji su, ruku na srce, najpopularniji u Lijepoj našoj; osim nogometa svakako u košarci, rukometu, vaterpolu, odbojci. Oni zadnjih godina najviše traže, najviše mole za pomoć. S razlogom, no gdje oni, a i svi ostali, mogu uopće postaviti relevantno pitanje i naći prave odgovore? Na konferenciji u Westinu, u panelu koji se bavi (pre)širokom temom „Sport i mediji“? Ili „Znanost i sport“? No, nije mi ovdje nakana pisati osude ili predlagati teme neke nove konferencije, nego naglasiti hitnu potrebu da se na ovakvom skupu kao prvo svi koji na nju dođu zadrže tijekom cijele konferencije, da vrlo aktivno sudjeluju u bilo kojem panelu i stvarno počnu iskreno i otvoreno razgovarati o sportu u Hrvata. 
Na žalost, on umire, ako niste shvatili….

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...