pejurativno, 14.5.2018.
USKLAĐIVANJE
Kad se, kao novinar, malo bolje zamislim, nije baš lako sportašima vratiti se s nekih velikih natjecanja s velikim brojem medalja, a onda vas ne dočeka niti jedan novinar? Kao da niste nigdje ni bili, niti išta osvojili. Prošloga vikenda na svoje su došli moji kolege koji prate borilačke sportove. Paralelno su se odvijala dva velika prvenstva - u tekvondou i u karateu. Što je za hrvatski sport još važnije, na oba su natjecanja naši sportaši bili uspješni. I, kako to dobar odgoj u sportu nalaže, oba su saveza poslala pozive na press konferencije s medaljašima, a naravno i s onima drugima. Zamislite sad da su oba saveza to učinila u isto vrijeme, na 2 različita mjesta. A medijske kuće najčešće imaju iste novinare koji prate i jedan i drugi sport. Dobra stvar je da su se dva saveza uspjela uskladiti međusobno, pa nije došlo do izravnog preklapanja. Bilo je blizu, trebalo je malo stisnuti gas da se iz grada stigne na aerodrom, ali stiglo se; ipak će sportaši imati svoje uobičajeno mjesto u medijima.
Ono što se nikakvim usklađivanjem nije uspjelo postići, to je da organizatori karate prvenstva u Novom Sadu dopuste reprezentaciji Kosova da nastupi. Politika. Čista politika u svojem najgorem obliku, crna i odvratna. Kosovo je Međunarodni olimpijski odbor prihvatio pod svoje skute, dopustio im nastupe na olimpijskim igrama, imaju čak i đudaško olimpijsko zlato, ali to nije bilo dovoljno raspamećenoj politici da Kosovarima dopusti nastup na kontinentalnoj karate smotri u Novom Sadu. Dakako, i Međunarodni olimpijski odbor i Europski olimpijski odbori i, dakako, matična Europska karate federacija, morat će što hitnije donijeti neke zaključke. Bojim se da bi mogli biti jako loši za sportaše iz Srbije, no kako je Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, dokazao svoje diplomatske sposobnosti, tek je za vidjeti. Sličan diplomat je i Janez Kocijančić na čelu Europskih olimpijskih odbora. Ipak, dojma sam da se na ovom primjeru moraju svi ograditi od bilo kakvih sličnih primisli ubuduće. Ograditi i kroz jaku reakciju zaštititi sport. Što je najčudnije, baš za vrijeme događaja u Novom Sadu, u Beogradu su bili predstavnici Europskih olimpijskih odbora, a među njima i delegacija Kosova?! Znači, sportske delegacije mogu, no sportaši ne mogu? Doista čudno…
U trenutku kad se čak i dvije Koreje spajaju u jednu, uz prvi iskaz dobre volje baš u sportu, ovo sa Srbijom i Kosovom zvuči doista glupo, da ne kažem nešto teže. Doznajem da će posebno izaslanstvo dviju Koreja potkraj mjeseca biti kod Svetog oca u Vatikanu, uz prigodnu tekvondo prezentaciju ujedinjenja. Super, sport i opet ujedinjuje. To da su Južnokorejke zajedno sa sjevernim susjedama nastupile u hokeju na Igrama u Pjongčangu, da su dvije zemlje zajedno marširale na svečanosti, to znate. No jeste li znali i da su se dvije korejske ženske reprezentacije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu prošloga tjedna završenom u Švedskoj odlučile ne boriti među sobom, nego su nastavile natjecanje kao jedinstvena reprezentacija? Dakle, u četvrtfinale su ušle kao dvije Koreje, nisu se htjele suočiti za stolom, nego su zaželjele krenuti dalje kao jedna reprezentacija. Zanimljiva situacija, koju su čelnici svjetskoga stolnoga tenisa razriješili pljeskom s tribina gotovo svih članova najvišega tijela svjetske organizacije, dakle aklamacijom su prihvatili jednu Koreju. No, kako je netko morao igrati dalje, da polufinale ne ostane bez smisla, činjenica je da su ih Japanke već u prvom idućem susretu u polufinalu pomele s 3:0, ali je poruka jedinstva i sreće zajedničkog nastupa ostala vječno zapisana. Već sam se bavio temom ping-pong diplomacije, pa neću ponavljati, ali stvarno ima nešto u tom sportu što zbližava ljude.
JURA OZMEC
